Zašto ljudi okupiraju Wal Street? Zašto se okupacija – unatoč zadnjem policijskom obračunu – proširila čitavom Amerikom, za samo nekoliko dana, i potakla ljude da demonstrantima šalju pice, novac, opremu i, sada, da pokreću svoje pokrete pod nazivom Okupiraj Chicago, Okupiraj Floridu, Okupiraj Denver ili Okupiraj Los Angeles?

Za to ima očitih razloga. Svjedoci smo rađanja prkosnog otpora jedne nove generacije Amerikanaca, generacije koja zna da će završiti školovanje bez nade da će se zaposliti, bez perspektive, ali i pored toga opterećena ogromnim i neoprostivim dugom. Većina njih potječe, koliko sam vidio, iz radničkih ili siromašnih obitelji, i ta djeca su radila upravo ono što im je rečeno: učila, upisala fakultet, a sada ne samo što ih za to kažnjavaju, već ih i ponižavaju – tretiraju ih kao propalice i pokvarenjake.

Treba li nas zaista toliko čuditi njihova želja da malo popričaju sa financijskim magnatima koji su im ukrali budućnost?

Kao u Europi, i ovdje vidimo rezultate društvenog neuspjeha kolosalnih razmjera. Okupatori su upravo oni ljudi puni ideja, čiju bi energiju jedno zdravo društvo pokušalo kanalizirati za poboljšanje životnih uvjeta za sve. Umjesto toga, oni tu energiju koriste za planiranje kako srušiti čitav sustav.

Ali u krajnjem, ovdje se radi o neusjpehu imaginacije. Ovo što sada gledamo može se protumačiti i kao zahtjev da konačno povedemo onaj razgovor koji je trebalo voditi još 2008. To je bio trenutak, nakon što je svjetska financijska konstrukcija za dlaku izbjegla krah, kada je sve izgledalo moguće.

Ispostavilo se da je sve što su nam zadnjih deset godina govorili bila laž. Tržišta nisu funkcionirala sama od sebe; tvorci financijskih instrumenata nisu bili nepogrješivi genijalci; a dugovi se nisu stvarno morali otplaćivati – zapravo, otkrili smo da je i sam novac bio politički instrument, i da su se trilijuni dolara mogli izmisliti ili nestait preko noći, ako to poželi vlada ili središnja banka. Čak je i magazin Economist objavljivao članke pod nazivom "Kapitalizam: je li to stvarno bila dobra ideja?"

Izgledalo je da je došao čas da se o svemu ponovo razmisli: o samoj prirodi tržišta, o novcu, o dugu; da se zapitamo čemu "gospodarstvo" zapravo služi? To je trajalo možda dva tjedna. Zatim smo svi, u jednom od povijesno najkolosalnijih primjera gubljenja petlje, kolektivno začepili uši i pokušali da, što je bolje moguće, vratimo stvari na staro.

Možda nas to i ne treba čuditi. Postaje sve očitije kako pravi prioritet svjetskih vladara u poslednjih nekoliko desetljeća nije bilo stvaranje održivog oblika kapitalizma, već uvjeravanje nas samih kako je današnji oblik kapitalizma jedini zamislivi gospodarski sustav, i da su stoga sve njegove manjkavosti nevažne. Kao rezultat toga, svi sjedimo zapanjeni dok se čitava aparatura raspada.

Sada smo shvatili kako ekonomska kriza sedamdesetih nikad nije ni završena. Samo je zamaskirana jeftinim kreditima u zemlji i ogromnom pljačkom u inozemstvu – ovo drugo, u ime "dužničke krize trećeg sveta". Ali globalni jug se pobunio. "Alter-globalistički pokret" je, na kraju, bio uspješan: MMF je najuren iz Istočne Azije i Latinske Amerike, kao što ga sada protjeruju sa Bliskog istoka. Rezultat je to da se dužnička kriza vraća kući, u Europu i Sjevernu Ameriku, praćena istim pristupom: proglasiti financijsku krizu, postaviti tobože neutralne tehnokrate da ju rješavaju, a zatim otpočeti pljačkašku orgiju u ime "štednje".

Ovaj novi oblik otpora silno podsjeća na stari pokret za globalnu pravdu: vidimo odbacivanje dotrajale partijske politike, istu privrženost radikalnoj različitosti, isto naglašavanje osmišljavanja novih oblika demokracije odozdo. Jedinu razliku čine mete: dvijetisućite godine, prosjvjedovalo se protiv do tada neviđenih planetarnih birokracija (Svjetska trgovinska organizacija, MMF, Svjetska banka, NAFTA), institucija bez ikakve demokratske odgovornosti, stvorenih jedino kako bi služile interesima transnacionalnog kapitala; sada je meta čitava politička klasa država poput Grčke, Špannjolske i, sada, Amerike – iz upravo istog razloga. Zato se demonstranti često ustežu objaviti formalne zahtjeve, jer bi to moglo predstavljati prešutno priznavanje legitimiteta političara, protiv kojih su se i okupili.

Kada povijest konačno bude napisana, sva je prilika kako će čitavo ovo talasanje – počevši od Arapskog proljeća – ostati zabilježeno kao uvodni čin niza pregovora o raspuštanju Američkog imperija. Možda izgledi na uspjeh mladih demonstranata nisu baš ružičasti, zbog tridesetogodišnjeg nepopustljivog favoriziranja propagande nad suštinom, i gušenja svega što sliči na politički temelj za oporbu; i svima je jasno da su bogati odlučni prigrabiti što je moguće veći dio plijena, bacajući vukovima čitavu jednu generaciju mladih ljudi. Ali povijest nije na njihovoj strani.

Treba se prisetiti propasti europskih kolonijalnih imperija. Ona svakako nije dovela do toga da bogataši otmu cijeli kolač, već je dovela do stvaranja moderne socijalne države. Ne znamo što će točno iz ovoga ispasti. Ali ako se okupatori konačno uspiju otrgnuti iz stiska koji već trideset godina davi ljudsku maštovitost, kao onih prvih nedelja rujna 2008, sve opcije će ponovi biti na stolu – i okupatori Wall Streeta i drugih gradova diljem Amerike, učiniće nam svima najveću moguću uslugu.