Današnja "hiperglobalizacija", sinonim za neoliberalno "slobodno tržište" i "dereguliranu ekonomiju" te nemiješanje države u gospodarske djelatnosti, štetna je i politički neodrživa jer nanosi ljudima previše socijalnih nepravdi te je financijski neodrživa, što postaje bjelodano u globalnim financijskim i socijalnim krizama koje se prevladavaju protu-neoliberalnim metodama, odnosno intervencijama država.

Trgovinskim i financijskim međunarodnim organizacijama te bi- i multilateralnim ugovorima hiperglobalizaciju su skrojili i predvodili ekonomski najsnažniji, a ona je postala svjetski način poslovanja. Posljedični strelovit porast financijsko-socijalnih nejednakosti, koje potkopavaju temelje demokracije, zahtijeva promjene - treba tragati za novim oblicima demokracije, održivosti i sudioničkog prosperiteta.

Tako piše Dani Rodrik, profesor međunarodne političke ekonomije na Sveučilištu Harvard, u knjizi objavljenoj krajem prošle godine "Sudjelovanje u prosperitetu u izlomljenome svijetu. Ekonomija za srednju klasu, globalno siromaštvo i našu klimu" (Princeton University Press, Princeton, 2025.).

Socijalne nejednakosti neobuzdano bujaju i poprimaju strahovite razmjere: nekolicini imućnih bogatstvo strmoglavo raste, dok pripadnicima donjeg dijela socijalne ljestvice, većini, tijekom posljednja tri desetljeća dohoci ili stagniraju ili opadaju, a srednja klasa gotovo je iščezla. U mnogim dijelovima svijeta ekonomija posustaje, demokracija slabi i opada, a hiperglobalizacija je najbogatijim zemljama donijela neke koristi, ali i počinila (napose siromašnima) velike štete. Današnji svijet opterećuju i uvelike određuju geostrategijske napetosti između SAD-a kao donedavnog hegemona i prosperitetne Kine. Ti problemi rađaju potrebu za strukturnim promjenama, koje bi trebale biti metodske i teorijske (novi načini promišljanja budućih promjena), kao i političko-ekonomski djelatne (postizane fleksibilnim i eksperimentalnim političkim i ekonomskim procesima).

Lili Yan Ing (glavna tajnica International Economic Association i Distinguished Fellow of the United Nations Sustainable Development Solutions Network) i Dani Rodrik urednici su zbornika radova "Novi globalni ekonomski poredak" (Routledge, New York, 2026.), u kojem većina autorica i autora zastupa srodne teze. No, dok u "Sudjelovanju u prosperitetu" Rodrik novi ekonomski poredak smatra više poželjnim nego stvarnim, neki autori u spomenutom zborniku tvrde da novi globalni ekonomski poredak već nastaje.

Za novi poredak, smatra Rodrik u "Sudjelovanju u prosperitetu", potrebno je otresti se donedavnih uzora i nostalgičnih nastojanja na obnavljanju "zlatnih trideset" nakon Drugog svjetskog rata. Načini proizvodnje u razvijenim zemljama u međuvremenu se značajno i sve brže mijenjaju; razvijene zemlje prolaze kroz deindustrijalizaciju i smanjenje broja radnih mjesta u sektoru proizvodnje, čemu ključno doprinose automatizacija, digitalizacija i robotizacija, pa Rodrik ne vidi mogućnosti za obnovu nepovratno prošlih socijaldemokratskih rješenja. Ona su krajem 1970-ih zamijenjena "tržišnim fundamentalizmom" neoliberalizma, u kojem ekonomija (kao nastojanje da se proizvodi maksimalni profit u što kraćem vremenu) svodi većinu vrijednosti na novac, što opterećuje društvo, odnosno većinu stanovništva. U tržišnom fundamentalizmu autoregulatorna "nevidljiva ruka" tržišta je, kao što u svojim radovima upozorava Joseph Stiglitz, toliko "nevidljiva" da zapravo ne postoji.

Rodrik upozorava da treba odustati i od "azijskoga čuda". Ubrzane industrijalizacije Južne Koreje, Tajvana i Kine nastajale su kao gospodarstva orijentirana na izvoz u vrijeme industrijske ekonomije. Pokušaji ponavljanja tog "čuda" u zemljama u razvoju, upozorava Rodrik, ovih godina doživljavaju neuspjehe i bankrote u brojnim zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerike. Razlozi su različiti ili kombinacija njih - neanaliziranje potreba targetiranih tržišta, nenalaženje vlastitih komparativnih prednosti, neadekvatno planiranje i upravljanje, nedovoljno obrazovana radna snaga, neproduktivnost, nepostojanje odgovarajuće infrastrukture…

Kina je izuzetak. Ta zemlja ekonomski neprestance napreduje i svoje građane ubrzano oslobađa od siromaštva te doprinosi globalnim statistikama o smanjenju siromaštva. Specifičan kineski ekonomski razvoj građen je na partijsko-državnim odlukama, zajedničkom djelovanju središnje države s pokrajinama, gradovima i privatnim kompanijama, na poticajima inovacija i odgovarajućem nagrađivanju uspješnih. Rodrik podsjeća da je nagli kineski razvoj otpočeo krajem 1970-ih poticajem privatnog poduzetništva, ali primjećuje da je u kineskoj ekonomiji previše države, a premalo tržišta. Usprkos tome, Kina je postala najveći globalni proizvođač panela za proizvodnju električne energije iz sunca te je ključni globalni faktor u provođenju zelene tranzicije. Kina je šampion i u proizvodnji električnih automobila, sitne medicinske opreme, dječjih igračaka i kućanskih potrepština. No, opisujući to azijsko "ekonomsko čudo", autor posve zaobilazi kineski politički sustav i strahovit elektronički nadzor tamošnjeg stanovništva.

Najmanje dvije pouke donose aktualne neponovljivosti nekadašnjeg "azijskog čuda" - fleksibilnost i eksperimentiranje nisu uvijek i posvuda plodotvorni, no druga poruka gotovo je univerzalna: neuspjeh nije uzaludan ako učimo što je u eksperimentiranju bilo štetno, a što korisno. Na primjer, inovacijama bogata Agencija za istraživanje i razvoj Ministarstva obrane SAD-a (DARPA) istraživanjima postiže tek 10-15% uspješnih rezultata.

Postojeću hiperglobalizaciju, smatra Rodrik, treba zamijeniti inkluzivnim gospodarstvom, usmjerenim na dobrobit svih umjesto na nekolicinu bogatih. "Hiper" autor pripisuje, s jedne strane, diktatu ekonomije nad društvom, a s druge globalizacijskom obesnaživanju nacionalnih država i ekonomija, što je problematično jer su političari odgovorni narodima koji su ih izabrali i dužni su im osiguravati uvjete za dobrobit. Počesto spominjanu globalnu vlast Rodrik smatra neuspostavljivom, kako stoga što ne bi imala legitimitet, tako i s obzirom na nacionalnu i regionalnu različitost kultura i povijesnih iskustava, pa jedan ekonomski globalni model ne bi bio svima prihvatljiv.

Slične, ali opreznije formulirane i drugačije argumentirane teze zastupaju Rodrik i Stiglitz u zajedničkim prilozima zborniku "Novi globalni ekonomski poredak". U 3. i 7. poglavlju njih dvojica iz "nacionalne suverenosti" zaključuju da u međupovezanom svijetu i međuovisnim državama globalna agenda treba biti manje ambiciozna nego što je danas, da globalni model upravljanja bude pluralistički odnosno multilateralan, da globalno upravljanje bude minimalno te da sve međunarodne institucije budu transparentne i demokratske, odnosno (međunacionalno?) dogovorene i inkluzivne. U okvirima nacionalne suverenosti jačanje "domaćih tržišta" doprinosilo bi nacionalnoj otpornost na negativne izvanjske utjecaje i smanjivalo bi (negativne) učinke globalizacije.

Te su teze ponešto iznenađujuće jer je dio nacionalnog suvereniteta prenesen na međunarodne organizacije (Ujedinjene narode i Europsku uniju), čije su članice nacionalne države, jer je možebitna ekonomska suverenost (ekonomska samodostatnost?) teško ostvariva, a problematična mi zvuči i Rodrikova tvrdnja da je jedan ekonomski model, s obzirom na povijesne, kulturne i ekonomske razlike, neprihvatljiv svima. Gotovo su sve velike zemlje, ponajprije Kina, Indija i SAD, prepune regionalnih različitosti, no usprkos tim razlikama one uspješno funkcioniraju. Od Ricardova isticanja prednosti međunarodne trgovine, a najkasnije od Prvog svjetskog rata pa do zatvaranja Hormuškog tjesnaca, neporecivo živimo u globalnim egzistencijama. Stoga mi se Rodrikove oscilacije između nacionalnog i globalnog čine potrebitima dodatnih pojašnjenja. Nacionalna suverenost počesto poseže za zaštitnim mjerama (carinama) i postiže kratkoročne uspjehe, ali, kao što Rodrik sam primjećuje, oslanjajući se na nalaze utjecajne ekonomistice Joan Robinson iz prve polovice prošlog stoljeća, takvi se uspjesi postižu na štetu drugih.

Spominjane regionalne različitosti i neprihvatljivosti jednog ekonomsko-političkog modela za sve ne znači da će svijet ostati razmrvljen različitim ekonomsko-političkim strukturama, jer će razumnost ekonomskih i političkih subjekata doprijeti do zaključka da je dogovor o barem minimalnim pravilima ekonomskih postupanja isplativiji od "džungle". Za primjer te razumnosti Rodrik spominje globalni dogovor o minimalnoj poreznoj stopi za korporacije od 15%.

U drugoj spominjanoj knjizi autorice i autori u nekoliko priloga začetke novog ekonomskog poretka smještaju u dva globalna procesa. Prvi je nastajući i šireći "multipolarni svijet" sa SAD-om, Kinom, Europskom unijom i sve većim brojem zemalja "srednje snage". Valja pripomenuti da panična nastojanja donedavnih bipolarnih hegemona, SAD-a i Rusije, da državnim zlodjelima pokazuju svoju snagu, ne bi trebala iznenađivati jer je hegemonizam po definiciji nasilan i jer SAD od Drugog svjetskog rata gotovo neprekidno ratuje.

Drugi žurni globalni problem zahtijeva globalna rješenja - razorne klimatske promjene uzrokovane čovjekovim djelovanjem treba zajednički zaustaviti prije nego što postanu nepreživljive i ireverzibilne. Veći dio svijeta u tome je suglasan, no te su suglasnosti više deklarativne nego operativne, i to zato što ne postoji globalna koordinacija za njihovo provođenje te zato što ne postoje kazne za njihovo neprovođenje. Naročito je opasno otvoreno odbacivanje svih sporazuma o očuvanju klime Donalda Trumpa, predsjednika države koja je dosad jedan od najvećih zagađivača i negativnih utjecaja na klimu.

Dodatni ekološki problem jesu poprilično visoki troškovi dekarbonizacije. Kako su zagađenja zraka, tla i voda izravno vezana uz industrijsku proizvodnju, bilo bi opravdano troškove dekarbonizacije podijeliti prema globalnom udjelu u emisijama štetnih tvari, o čemu također nema dogovora. Samo tržište, orijentirano na brze i maksimalne profite, neće voditi zelenoj tranziciji, već to mora činiti vlast pa ekologijskom spasu svijeta, vjeruje Rodrik u "Sudjelovanju u prosperitetu", mogu doprinijeti (jedino) politika i javne subvencije za uvođenje zelene ekonomije. I tom se tezom Rodrik približava koncepciji "poduzetničke države" Mariane Mazzucato, premda njezine radove i ne spominje.

Rodrik je mišljenja kako pri rješavanju globalnih klimatskih promjena treba poštovati nacionalne suverenitete jer će se zelene tehnologije provoditi lokalno. U tom poštivanju nacionalnog suvereniteta spotičemo se o pitanje je li, gledano i globalno i nacionalno, legitimno da predsjednik Trump, pokriven nacionalnim suverenitetom, odustaje od globalnih dogovora o očuvanju klime i potiče uporabu najjeftinijeg i najtoksičnijeg energenta, ugljena, što proizvodi posljedice za čitav svijet. No, čini mi se da globalna nastojanja zaustavljanja klimatskih promjena, neovisno o značaju lokalnih sredina, globalizaciju osnažuju, a ne oslabljuju. U "Novom globalnom ekonomskom poretku" autori u nekoliko priloga govore o potrebi mobilizacije i koordinacije globalnih resursa kako za zelenu tranziciju tako i za osiguranje hrane, a i sam naslov toga zbornika raspravu usmjerava na globalnu razinu.

Preinaku dosadašnje globalizacije Rodrik veže uz inkluzivnu ekonomiju kao stvaranje "dobrog posla" koji će obnoviti srednju klasu i ponuditi nove prilike slabije obrazovanima, tako da i oni prosperiraju u tehnički složenim radnim procesima.

Dobar posao pridonosio bi obnavljanju gotovo uništene srednje klase. Postane li ona većinska, Rodrik je vidi kao dominantnu i koherentnu političku snagu koja će učvršćivati demokraciju. Pomalo zbunjuje poimanje srednje klase kao jedinstvenog, čvrstog i potencijalno većinskog stabilizatora demokracije. Tu klasu, kao i ijednu drugu, moguće je idealno sagledavati kao jedinstvenu, no i ona, kao i svaka druga, nije "monolitna" jer su i članovi srednje klase na tržištu međusobni konkurenti. Uz to, pripadnici tog socijalnog sloja prema svojim su nastojanjima "tranzitni" jer teže vlastitom posjedovnom i dohodovnom okrupnjavanju umjesto zadržavanju postojećeg srednje imovinskog stanja. Iz toga rakursa pripadnike srednje klase više smatram takmacima socijalne pokretljivosti nego čuvarima socijalne stabilnosti.

S obzirom na deindustrijalizaciju postindustrijskog društva, Rodrik ističe usluge kao ekonomski poletno područje. Neke usluge, kao što su zdravstvena skrb, prehrana, putovanja i turizam, neugasive su, a nove neprestano nastaju pa ih autor smatra osnovom budućeg ekonomskog prosperiteta. Neki uslužni procesi posve su jednostavni, dok je za neke potrebno specijalističko obrazovanje, no obje vrste mogu biti uspješne na tržištu rada. Redovito i/ili dodatno strukovno obrazovanje može doprinositi poslovnoj i financijskoj uspješnosti pružatelja usluga. Poslovna teškoća usluga njihova je neizvozivost, ali one, poput turizma različitih vrsta, mogu privlačiti inozemnu klijentelu te povećavati količinu i kvalitetu usluga.

Kako suvremenu tehnologiju opslužuju "bijeli ovratnici", specijalistički obrazovani inženjeri i tehničari, slabije obrazovani su najveće žrtve deindustrijalizacije i trgovinskih šokova, uvelike uzrokovanih kineskom robom. Moguće ih je specijaliziranim tečajevima osposobiti za obavljanje segmenata složenih radnih procesa, kao i preudešavanjem digitalnih alata tako da budu pomoć radnicima i djelatnicima, a ne njihovi gospodari.

Uz moguće povećanje broja poslova za slabije obrazovane, Rodrik smatra poželjnim njihovo sindikalno (re)organiziranje i jačanje njihove kolektivne snage u pregovorima s poslodavcima.

Rodrik primjećuje da u novonastalim procesima ljevica ima mnogo posla, ali da spava. I on, kao i Thomas Piketty, ukazuje na to da je ljevica promijenila "klasnu strukturu" jer su njezini utjecajni članovi uvelike "bijeli ovratnici" pa manje skrbe o niže obrazovanom članstvu, koje često napušta tu političku orijentaciju.

Kako prepoznati fašizam

Redefinirana globalizacija uključuje pružanje tehnološke i financijske pomoći najrazvijenijih zemalja manje razvijenima radi njihova ekonomskog razvoja i uvođenja zelenih tehnologija, odnosno premošćivanja jaza između tehnološki najrazvijenijih i "zemalja u razvoju".

Nova strategija daljnjeg razvoja ne može biti pravocrtna jer je nemoguće sagledati sve okolnosti novih procesa pa će se neki projekti pokazati neuspješnima. Eksperimentalni i fleksibilni načini mišljenja i postupanja, metoda pokušaja i pogrešaka, posve su uobičajeni u iznalasku i primjeni inovacija te, kao što je već rečeno, analizirani neuspjesi mogu poslužiti kao pouka za buduće postupke. Uostalom, ističe Rodrik, i demokracija kao civilizacijski doseg politike kao javnog djelovanja predstavlja eksperimentiranje.

Bez obzira na dobre nakane, u "Sudjelovanju u prosperitetu" nalazim nekoliko tematskih i metodskih manjkavosti. Prvo, autor ne spominje globalno relevantne autore za teme o kojima raspravlja - primjerice ni nobelovce Stiglitza, Krugmana i Acemoglua, ni Mazzucato, Pikettyja i Wendy Brown. Potom, nevjerojatno je da knjiga o ekonomskom razvoju, objavljena 2025., uopće ne spominje izazove umjetne inteligencije. Taj nedostatak nadomješta Daron Acemoglu prilogom u "Novom globalnom ekonomskom poretku", u kojem predlaže multipolarno upravljanje tom djelatnošću i njezino preusmjeravanje na javno dobro umjesto da njome upravlja nekoliko velikih tehnoloških korporacija.

Gotovo je nepristojno pisati 2025. o globalnoj ekonomskoj budućnosti i onome što dobrim rješenjima stoji na putu, a ne spominjati neizvjesnost ni socijalnih, ni ekonomskih, ni političkih ishoda aktualnih ratova, ni socijalne rizike robotizacije, ni klimatski nesagledive razmjere zagađenja uzrokovanih ratnim razaranjima. Također je moguće smatrati neprimjerenim miran akademski ton Rodrikovih utopijskih projekcija u današnjim distopijama te ni ne pomišljati na nepostojanje subjekta za projicirane strukture promjena u politički i socijalno polariziranim društvima.

Obje spominjane knjige osvještavaju potrebu za strukturnim promjenama, u nadi da će narod preuzeti vlast nad onime što mu pripada, nad politikom kao sferom suodlučivanja. Na trenutke su autori (pre)optimistično prikazivali novonastajuće mijene; nadajmo se da u tome nisu (po)griješili.