Pitate li se ponekad, jesu li Sjedinjene Američke Države napale Afganistan i Irak zbog obrane Svijeta od terorizma ili zbog ogromnih zaliha nafte koje se nalaze na tom području? Zašto je već uoči druge američke invazije u Iraku njemački književnik i nobelovac Gunter Grass utvrdio: "Ipak svatko može znati ili pojmiti da se radi o nafti", "ili točnije kazano: radi se ponovno o nafti."?

O ovom pitanju bi se svakako dalo naširoko raspravljati, jer zanimljivo je kako Amerikanci uz potporu svojih saveznika neprestano "trube" o ugroženim ljudskim pravima u Iranu, dok se u isto vrijeme malo može čuti o ljudskim pravima i slobodama u Saudijskoj Arabiji. Ako usporedimo građanske slobode u ove dvije države, vidjeti ćemo kako Saudijska Arabija nije puno ispred Iraka, ali ova zemlja ima dodatnu kartu u džepu – partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama. Tu se pokazuju i dvostruki kriteriji najdemokratskije zemlje svijeta kako je mnogi vole nazvati. Zbog interesa koji nalazi u suradnji s njima SAD mnogim partnerima progledava kroz prste. Razlog za takvo ponašanje prvenstveno je strah od gubitka moći i primata na samom vrhu svjetske političke scene.

Zanimljivi su i rezultati jedne reprezentativne ankete koja je u veljači 2003. godine rađena u Njemačkoj kao i velikom dijelu zapadne Europe. Prema toj anketi 53% ispitanika je kazalo kako najveća opasnost po mir u svijetu dolazi od SAD-a, 28% ih je smatralo da je najveća opasnost Irak, a samo 9% je izabralo Sjevernu Koreju.

Kina je svakim danom sve jača i jača i ozbiljni je konkurent SAD-u za prvu silu svijeta, ako ne prije onda svakako za koje desetljeće. Tu su i islamske države. Iako nisam puno sklon raznim teorijama zavjere priča o islamskoj dominaciji svijetom u skoroj budućnosti, ako ništa drugo, jedna je od realnih mogućnosti. Odnosi između država iz različitih civilizacija neće biti bliski i često će biti dosta odbojni.

Neki među-civilizacijski odnosi su svakako podložniji sukobima nego drugi. "Na mikrorazini, najčešća je razdjelnica između islama i njegovih pravoslavnih, hinduskih, afričkih i zapadnih kršćanskih susjeda. Na makrorazini, prevladavajuća je podjela između "Zapada i ostalih", s tim što se najsnažniji sukobi zbivaju između muslimanskih i azijskih zajednica s jedne strane, te Zapada, s druge. Sudbonosne srazove u budućnosti vjerojatno će pobuditi međudjelovanje zapadne uobraženosti, islamske netrpeljivosti i kineske samouvjerenosti, ustvrdio je primjerice Samuel P. Huntington, sklon teoriji neizbježnog "sukoba kultura" ili "sukoba civilizacija".

Pitanje "sukoba kultura" traži sofisticiraniji prilaz. Od svih civilizacija jedino je Zapad imao značajan i ponekad razoran utjecaj na svaku drugu civilizaciju. Odnos između snage i kulture Zapada te snaga i kultura ostalih civilizacija najraširenija je od značajka svijeta civilizacija. Rastom drugih civilizacija smanjuje se privlačnost zapadne kulture, a ne-zapadni narodi stječu sve više povjerenja u svoju kulturu i sve su joj predaniji. Upravo je nesklad između napora Zapada, posebno SAD-a, da promiče univerzalnu kulturu i sve manje sposobnosti da to učini postao središnji problem odnosa između Zapada i ostalih. Taj nesklad pogoršalo je uvjerenje Zapada kako je nakon sloma komunizma liberalna demokracija doživjela sveopću pobjedu i prema tome da je njezina vrijednost univerzalno potvrđena.

Na Zapadu, a posebno u SAD-u, uvijek su smatrali kako se ne-zapadni narodi moraju pokoriti zapadnim vrijednostima demokracije, slobodnog tržišta, ljudskih prava, individualizma, kao i vlada pod nadzorom, te da ta načela moraju ugraditi u svoje ustave. Manjina u ostalim civilizacijama promiče takve vrijednosti, no većina je protiv takvih vrijednosti. Realistične teorije međunarodnih odnosa predviđaju da bi se vodeće države ne-zapadnih civilizacija morale udružiti kako bi se oduprle dominantnoj moći Zapada. U nekim područjima se to i dogodilo, ali neka opća protuzapadna koalicija u bližoj budućnosti ne čini se realnom opcijom.

Primjerice, islamska i kineska civilizacija dosta se razlikuju u pogledu vjere, kulture, društvenoga ustroja, politike, tradicije. Razlike su tako velike da je savezništvo između njih u narednim desetljećima daleko od mogućega.

Kina i islamski svijet, a manjim dijelom i Rusija, ugrožavaju primat Sjedinjenih Američkih Država, no izgleda da za to trenutno nemaju dovoljno snage. No, kada je u pitanju Kina u bližoj budućnosti je sve moguće. Najveći nedostatak islamskog svijeta je svakako što (on) nema svog političkog centra, a sve ove civilizacije nemaju nešto što ima Zapad – Sjeverno atlantski vojni savez (NATO).