Astra Taylor, redateljica filmova "Žižek!" i "Examined Life", urednica knjige "Occupy!:Scenes from Occupied America" i redovna suradnica časopisa "The Nation" i "n+1", za "H-Alter" govori o odrastanju bez škole, izgradnji života umjesto izgradnje CV-ja, o svojim filmovima, pokretu "Occupy Wall Street" i pojmu duga kao nove spone između pripadnika "99%".

Odrasli ste u boemskoj obitelji artističko-geekovskih usmjerenja, a u školu niste išli do svoje trinaeste godine. Kako je ovo iskustvo utjecalo na vaš daljnji život?

"Teško je reći obzirom da smo svi toliko značajno oblikovani našim obiteljima i neposrednom okolinom. Svakako imam puno povezaniju obitelj od drugih ljudi koje znam. Jako se dobro slažemo i generalno dijelimo slične vrijednosti i politiku. Moji roditelji su u mene usadili neke osnovne ideje prema kojima nastojim živjeti: istina i ljepota su važniji od novca, nije sramota kupovati u second-hand trgovinama, najbolje je ne imati šefa ako to možeš izbjeći te da treba obratiti pozornost na ono što se događa u svijetu i učiniti nešto glede toga."

Kada govorite u svom odrastanju koristite termin unschooling. Koliko je unschooling različit od homeschooling (škole kod kuće) budući da se zadnji u Americi najčešće povezuje s roditeljima koji svoju djecu žele odgajati u radikalnim, da ne kažem opskurnim religijskim pogledima na svijet?

"Homeschoolers generalno imaju nastavni plan i oni rade školu kod kuće. Roditelji uče djecu na formalan način. Unschooling je neformalan i vođen djetetom. Nema školskih satova, nema ocjena, nema tog cijelog konteksta ili oponašanja škole kod kuće. Mislim da su moji roditelji, umjesto želje da nas zaštite od opasnih ideja na način na koji religiozni homeschool roditelji žele izolirati svoju djecu, zapravo mislili da će škola limitirati sve ono čemu smo izloženi. Mi smo običavali reći da je svijet naša učionica."

Da li je unschooling rezerviran za obrazovane roditelje koji dolaze iz srednje klase ili može biti i model za djecu rođenu u takozvanim projects? Suprotno američkoj tradiciji individualnih izbora čak i kada se radi o obrazovanju, u Europi je primarno obrazovanje uglavnom obavezno i o njemu se skrbi država. Da li ova dva pristupa mogu biti pomirena, posebno s obzirom na djecu rođenu u nepovoljnim životnim sredinama?

"Da i ne. Da, zato što svako dijete ne živi u kući koja je dobro opremljena knjigama i umjetničkim materijalom; svako dijete nema roditelje koji su tu i daju zaštitu i hranu. To je jednostavno činjenica našeg društva koje je nejednako u tako velikom omjeru. Pogledajmo realno: moji roditelji su obrazovani, moj otac ima doktorat u prirodnim znanostima. Mi smo obitelj koja je imala sreće. U isto vrijeme, moram reći - ne, jer mnoga djeca su prisiljena da se samoobrazuju jer škole koji oni pohađaju ih jednostavno iznevjeravaju. Škole u ovoj zemlji ne zadovoljavaju njihove potrebe. Svakodnevni rad umrtvljuje um, vrijeđa intelekt, on je štreberski i otuđujući. U tom smislu, svijet je pun unschoolers sa svih strana života jer ljudi jednostavno nemaju drugog izbora. Ali da odgovorim na vaše pitanje - ja zaista mislim da se ta dva ekstrema mogu dovesti bliže. Nama treba više unschooling etosa u našim postojećim školama. Drugim riječima, mi trebamo otvoriti više mjesta za mlade ljude da preuzmu kontrolu nad svojim obrazovanjem u okolišu u kojem im brižni i obrazovani odrasli pomažu da nađu vlastiti put umjesto da pretpostavljaju da djeca neće učiti ako nisu prisiljena na učenje ili pod prijetnjom kazni. Znam da kazne mogu biti motivirajuće, jer tko želi sjediti u kutu? Ali to je dugoročno najnezdravija vrsta motivacije."

Biti slobodan da sam organiziraš svoje vrijeme je jedan od preduvjeta slobode. Rekli ste da ste se, kao dijete koje nije išlo u školu, budili kasno i provodili vrijeme bez rasporeda i nastavnog plana. Što biste obično radili i kako ste se kasnije prilagodili svijetu linearnog vremena, ocjena, natjecanja, potrage za poslom? Da li je promjena bila dramatična?

"Gledajući unazad, moje djetinjstvo izgleda jako slično mojem odraslom životu. Trebam ispuniti svoj dan na način koji je meni smislen i interesantan. Kao dijete sam čitala, crtala, provodila vrijeme u knjižnici, dopisivala se s prijateljima, šetala po šumi. Ne mogu se zapravo sjetiti što sam sve radila. Na kraju sam odlučila krenuti u državnu srednju školu koju sam pohađala tri godine. Te godine su bile izuzetak u mom životu. Odjednom, ljudi su mi naređivali, govorili mi što da radim svake minute, svakoga sata. Imala sam neke predivne učiteljekoji su predavali fiziku i povijest, posebice i jednu nevjerojatnu učiteljicu koja mi je dopuštala da čitam romane Toni Morrison umjesto uobičajenih zadataka iz engleskog. Ali sveukupni aranžman je bio bizaran. Ipak, nije bilo toliko teško prilagoditi se. Ono što je bilo teško jest shvaćanje da se ne moram držati zacrtanog programa. Kada ste zainteresirani za stvari koje mene zanimaju, a to su filozofija, književnost, pisanje i općenito svijet ideja, škola kao da ima smisla. Ljudi kao ja idu od srednje škole do fakulteta i magisterija i onda postaju profesori. Nikada ne napuštaju obrazovni sustav. Jedno sam kratko vrijeme vjerovala da je to jedini mogući put za mene - i sretna sam što sam shvatila da zapravo nije."

Razmišljanje o uspjehu, izgradnji životopisa i budućoj karijeri nešto je čime su američki učenici gotovo opsjednuti, ponekad i uz ozbiljne posljedice po zdravlje. Biti izvan toga - kao dijete - da li to utječe na kasnije odabire onoga što možete ili ne možete raditi? Da li ste ikada radili na službenom radnom mjestu s fiksnim radnim vremenom i kako je to izgledalo?

"Jedna značajna stvar koja se događa kada ste odgajani izvan razumijevanja života kao izgradnje živtopisa je shvaćanje da je to igra. To nije ukupan popis stvari koje ste vi postigli ili do kojih vam je stalo. S vremena na vrijeme potrebno je da igrate igru - morate napisati CV ili motivacijsko pismo i sl. To je svijet u kojem mi živimo. Ali poanta je u tome da radite stvari za koje ste intrinzično motivirani, bez obzira da li one izgledaju dobro na papiru ili ne."

"Radila sam u uslužnim djelatnostima, uredske poslove, u galerijama... ali ne zadugo. Nekako sam uspjela izgraditi karijeru u kojoj radim vlastite projekte ili radim na stvarima do kojih mi je zaista stalo. Ali vi ste u pravu - život od 9 do 5 nije za mene, dok god ga mogu izbjeći."

Kada ste odlučili raditi filmove? I kako se dogodila sinergija filozofije i pokretnih slika?

"To se jednostavno činilo kao interesantna stvar za pokušati. 2003. sam bila honorarna profesorica na fakultetu, predavala sam samo jedan predmet i shvatila da bih zarađivala više na poslovima koji se plaćaju minimalcem. Prema tome, zašto ne pokušati učiniti nešto puno interesantnije i stvoriti vlastiti put."

Spajanje filozofije i filma je ponekad urodilo sjajnim filmovima ali rijetko je imalo široku publiku. Odabrali ste osam filozofa i filozofkinja superstara koji hodaju i govore, a prikazani su gotovo bez ikakvog konteksta. Ipak, publika je dobro reagirala. U čemu je bila tajna?

"Sretna sam što mislite da je uspjelo. Pametni sugovornici pomažu puno. Također, za Examined Life, tajna je bila u pokretu. Umjesto glava koje govore, imala sam glave koje se kreću. Pokretne slike se moraju kretati, inače zašto raditi film? Moj cilj je bio izvesti filozofiju iz kule od slonovače na ulice i pokazati da su ideje svuda oko nas. Ljudi u filmu su bili fantastični za rad, zapravo vrlo zaigrani. Slušali su moje lude ideje i dozvolili mi da ih vodim na čudne lokacije. Jako sam zahvalna svakom od njih ponaosob."

Jednako ste dobri u stvaranju filmova kao i pisanju. Kako odabirete o čemu ćete pisati, a o čemu raditi film?

"Zapravo pišem o stvarima o kojima ne želim provesti sljedeće dvije godine ili više, snimajući film."

Koja je vaša uloga u Occupy Wall Street, kada ste se priključili i kako?

"Čula sam za prve plenume koje su vodile okupaciji ali nisam sudjelovala u njima sve do prvog dana oficijelnog protesta, 17. rujna. Uglavnom sam bila involvirana kao ko-urednica Occupy! Gazzete, tiskanih novina velikog formata koja je grupa urednika producirala prikupljajući priče i polemike iz čitave zemlje. Pišem i uređujem materijale o Occupy i dalje, te sam više uključena u planiranje naše prve godišnjice te kampanje Štrajk duga, koju ćemo zapravo lansirati na taj dan s nadom da će trajati dugo."

Moderirali ste panel o dugu tijekom Occupy Onwards konferencije, održanoj na New School for Social Research u New Yorku i spomenuli situaciju kada ste bili siromašni i niste mogli otplaćivati studentske kredit. Da li se kredit odnosio na studij na toj istoj pretižnoj školi i da li je znanje koje ste dobili tamo bilo vrijedno visokih troškova školarine? U trenutačnoj situaciji studentskog duga u Americi, da li je moguće čak i razmišljati o konceptu besplatnog obrazovanja?

"Da odgovorim na vaše prvo pitanje - ne. Nema šanse da je moj Master vrijedio 45 tisuća dolara plus 30 godina kamata. Mrzim to reći jer sam s druge strane voljela svoje profesore i cijenila ono što sam u toj školi naučila. Ali ta vrsta velikog studentskog duga je poput okova, ona vas plaši i ograničava vaše buduće korake. To je razlog zbog kojeg sam se pridružila novoj kampanji pokreta Occupy Wall Street - Štrajk duga. Dug se koristi kao bi se opravdalo kresanje socijalnih prava i usluga, uključujući i novac za financiranje škola, na svim nivoima. Posljedica toga je da moramo ulaziti u dug da bismo osigurali novac za osnovne stvari poput obrazovanja, ali i zdravlja, mirovine i brige za djecu. Moramo izaći iz ovog začaranog kruga tako što ćemo putem javnih sredstava osigurati osnovne stvari koje su nam potrebne da živimo normalan život."

S nasilnom deložacijom fizičkih okupacija, Occupy je postao manje vidljiv - za medije, pa onda i za širu javnost. S druge strane, bliži promatrači komentiraju određeno rasipanje energije i decentralizaciju na mnoštvo malih inicijativa koje ne mogu izazvati šire promjene. Kakva je budućnost pokreta, odnosno što biste vi željeli vidjeti od Occupyja u sljedećem razdoblju?

Occupy je još uvijek tu, još uvijek jak, samo je to sada teže vidjeti. Grupe širom zemlje se sastaju i djeluju, brane domove koje banke žele preuzeti, protestiraju protiv banaka, organiziraju proteste. Postoji čak i nekoliko razbacanih okupacija, na Floridi i Delaweru, a možda i drugdje. U New Yorku, puno energije se ulaže u obilježavanje naše prve godišnjice. Bit će to tri dana različitih akcija koje će konvergirati na Wall Streetu. Osobno, najviše sam uzbuđena zbog lasniranja kampanje Štrajk duga koja se iznjedrila iz nekih skupština/plenuma koje su se održavale u Washington Square parku."

"Dug je spona koja veže 99%, od studenata koji su nedavno diplomirali i koji plaćaju stotine dolara u kamatama svaki mjesec na svojim studentskim kreditima, žene s rakom dojke nedavno zatvorene zbog neplaćanja trivijalnog medicinskog računa, tisuća drugih u pritvoru širom SAD- zbog neplaćanja malih dugova, profesora i vatrogasaca prisiljenih na smanjenje plaća jer njihove gradske vlasti nemaju novaca, do starijih vlasnika kuća koje prelaze u ruke banaka. Dug je doživljen kao duboko osoban, kao izvor privatnog srama. U tom smislu, prvi naš zadatak je da dug ponovo učinimo političkim. Mislim da smo spremni za promjenu svjesti o ovom pitanju i tek ćemo vidjeti što će se događati dalje."

Jedna ste od urednica knjige - Occupy! Scenes from Occupied America, koju je krajem prošle godine objavio Verso. Koje su bile prepreke u dokumentiranju Očajnički nam je potrebno razmišljati o besplatnom obrazovanju u Sjedinjenim Državama pokreta koji je zapravo napravio ogroman posao u dokumentiranju samog sebe? Koju perspektivu ste izabrali?

"Pravi izazov se sastoji u množini događanja - tako da je nemoguće predstaviti sve, čak i znati sve što se događa. Svaki dan čujem o novim projektima vezanim za Occupy i susrećem nove ljude koji se uključuju, i to samo u New Yorku. Pokret je napravio dobru stvar s prijenosom uživo određenih događaja, poput protestnih akcija, ali nije nužno učinio dovoljno u dokumentiranju suptilnijih stvari - poput sastanaka koji su zaista centralni dio Occupy do današnjeg dana, pa do projekata koji su izrasli iz Occupy. Puno livestreaminga i stvari na društvenim mrežema koje je Occupy proizveo, prolazne su i nebitne."

Vjerujete li u transformaciju društva putem medijskog djelovanja? Koji su limiti?

Ovo pitanje zaslužuje knjigu. Mediji su važni, ali ni približno jednako važni kao organiziranje. Nažalost, više ljudi zna kako raditi prvo, nego drugo. Bojim se da je to i prava slabost u znanjima i vještinama kojima raspolažem. Ali radim na tome."