"Od perača posuđa do zvijezda…" Otprilike tako glasi formula uspješnosti individualnog američkog sna, dok se u zadnjih tri stotine godina, na razini hibridne američke nacije desio s njom usporediv skok – od prašnjavog kauboja do svjetskog policajca. U globaliziranom svijetu današnjice, ostalo je vrlo malo država koje nisu nasjele anglo-američkoj bajci o ratu za vječiti mir. Takve države vodeći svjetski mediji (koji su strogo kontrolirani) redovito nazivaju "diktaturama", "banana republikama", "oligarhijama", stvarajući sve veću kritičnu masu hipnotiziranih mediokriteta, koji su spremni lakonski zaključiti kako je tzv. zapadna civilizacija na putu ka savršenstvu i kako većinu istočnjačkih tradicija, filozofija i pogleda na svijet, jednostavno treba iskorijeniti. Ako ne diplomacijom i trgovinskim embargom, a onda izmisliti nekakvo "nuklearno postrojenje koje služi proizvodnji oružja za masovno uništenje", jer to je nebuloza koju masa isprepadanih medijskih konzumenata najčešće prihvati kao "neoboriv argument" za zračne napade i bombardiranje neposlušnih zemalja.

U tom "svetom križarskom pohodu na necivilizirane talibane", koji traje evo već gotovo tisuću godina, civilne žrtve na protivničkoj strani su se uvijek percipirale kao kolateralne, pa čak i poželjne. Ne treba nas stoga čuditi podatak da se službena američka politika nikada nije ni pomislila ispričati za stotine tisuća poginulih i ozračenih civila u Hirošimi i Nagasakiju, što marionete iz Švedske kraljevske akademije nije spriječilo u dodjeli Nobelove nagrade za mir – recentnom predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država. I ne samo da nas to ne treba čuditi, nego možemo slobodno konstatirati da je nagrada koja nosi ime izumitelja dinamita završila u pravim rukama. A da je ideologija Alfreda Nobela bila potpuno u skladu s vrstom fatalističkog pacifizma koju smo predstavili u proteklim tekstovima (od Rosenkreuzera, preko Francisa Bacona do H.G.Wellsa), govori nam i rečenica iz jednog od njegovih pisama nećaku, koje je napisao pred sam kraj života: "Predstavili su me kao genija zla, kao trgovca smrću, a ja sam samo radio za dobrobit čovječanstva. Jedini cilj mog života bio je širiti znanje, uvjeren da to znači prije svega širiti blagostanje." Kako li se samo dok čitamo ove retke čini pametnom ona stara izreka: "Put u pakao popločan je dobrim namjerama"…

Kada već spominjemo Križarske ratove, u kojima se povijesno oblikovao ideološki fundament sukoba civilizacija, bili bismo iznimno površni i pristrani, kad u priči o misiji stvaranja Novog svjetskog poretka ne bismo dotaknuli i važnu ulogu institucije Katoličke crkve. Naime, velika većina Hrvata koncept NWO-a sagledava izrazito pojednostavljeno, lakonski i s izrazitim predumišljajem zaključujući kako stoljećima promatramo monumentalni biblijski sukob "dobra i zla", "vjere i nevjere", "Isusa i Sotone"… Podjela uloga u tom "teatru apsurda" se u većini slučajeva također podrazumijeva, pa tako u većinski protestantskim zemljama žive "loši", a primjerice u Hrvatskoj, Irskoj i Poljskoj – dobri Kršćani. Službeni stav Vatikana kako je katoličanstvo jedina savršena i ispravna vjeroispovijest, nije se bitno promjenio od vremena inkvizicije, pa tako prosječno informirani hrvatski katolik uglavnom ima jasno definiranu sliku, u kojoj je Katolička crkva "zadnji bastion" u borbi protiv uspostave nove globalne diktature.

No, kad sagledamo genezu nastanka ove utopijske misli, od srednjovjekovnog Jeruzalema do današnjice, shvaćamo da je u pitanju zapravo stoljetna borba između dvije inačice Novog svjetskog poretka, one "očinske" (pod vodstvom Vatikana i Njemačke) ili "majčinske" (pod patronatom Velike Britanije). Prvospomenuta opcija je svoj vrhunac doživjela u vremenima Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda (Prvi Reich), dok je prevlast u zadnjh nekoliko stoljeća, boljim pozicioniranjem snaga na "Novoj Atlantidi" (Amerika) izvojevala Engleska. Ipak, lukavom i gotovo nenasilnom uspostavom "Četvrtog Reicha" (Europske unije), "očinske snage" ponovo dobijaju zamah, pa se ovom političko-metafizičkom nadmudrivanju (preko leđa nedužnog naroda) ne nazire skori završetak. Ideološka potka ovih dviju opcija se jasno razlikuje, no ishodište i cilj su im isti – duhovna kontrola čovječanstva… Unatoč otvorenom povijesnom neprijateljstvu, u jednom se "aksiomu" obje strane uvijek slože (kao i u vrijeme Križarskih pohoda), a to je percipiranje Islama kao zajedničkog neprijatelja i direktnu opasnost za uspostavu Novog svjetskog poretka (bez obzira koja ga od ove dvije strane na kraju u većoj mjeri kontrolirala). Treba li uopće na ovom mjestu napomenuti da i islamski fundamentalisti imaju svoju viziju NWO-a?

A što mi, obični i relativno osvješteni ljudi možemo zaključiti iz ove gomile povijesnih činjenica, te na njima temeljenih autorskih insinuacija donesenima u svim nastavcima ove povijesne priče o Novom svjetskom poretku? Gdje smo mi u toj igri i nadmudrivanju velikih sila; ima li smisla uopće pokušati mijenjati matricu prema kojoj ovaj svijet funkcionira već stoljećima? Odgovor na to pitanje mora dati svatko za sebe, a pošto svaki čovjek ima svoju specifičnu priču i različite mogućnosti, pretpostavljam da je svaki iskren odgovor na ova pitanja, ujedno i točan odgovor. Osobno sam po vokaciji tvrdoglavi borac za pravdu, pa ću se za spomenutu boriti i dalje, iako mi je potpuno jasno da je riječ o staroj dobroj "borbi protiv vjetrenjača", koju su na koncu konca glavom platili svi koji su se drznuli suvislo usprotiviti "Matrixu". Kakva god naša osobna odluka bila, budimo svjesni da zajedno ulazimo u dramatičnu završnicu maratona ljudske gluposti i besmisla te pokušajmo spasiti što se još spasiti može, pa makar to bila i jedna sjemenka kukuruza, koju će naši unuci sačuvati i posaditi u nekom boljem i poštenijem svijetu….