Svi znaju crvenokosu Fridu iz Abbe, no njezino je podrijetlo dugo vremena bilo traumatična tajna

Nizak i neugledan, proćelav, s fizionomijom koju, kad je jednom vidiš, odmah zaboraviš, Heinrich Himmler sanjao je san. Bio je to san o uzdizanju nove rase, plavih arijevaca, na rang gospodara svijeta. Himmler, prema nekim tumačenjima, najveći ubojica u modernoj povijesti, imao je tijekom djetinjstva velikih problema s djevojčicama, tjelesnim odgojem i odrastanjem u muškarca. Možda ga je baš ta rana trauma navela na zločinački san o odgoju vrste koja neće imati probleme poput njega.

U tu je svrhu smislio projekt Lebensborn, neku vrstu "inkubatora" nove rase visokih, snažnih, plavokosih i plavookih ljudi, koji bi u tisućugodišnjem Reichu predstavljali vladajuću elitu. Organizacija, čije ime znači proljeće života, ili velo života, osnovana je 1935. godine u Münchenu. Iza nje je stajao SS, organizacija čije je ime u okupiranoj Europi postalo sinonim za strah. Ta policijsko vojna struktura imala je neograničenu moć. U Lebensbornovim rasadištima, "najboljim primjercima rase", davali bi "najbolji mogući odgoj".

Bili su izloženi žestokom progonu

Djeca su dolazila sa svih strana Europe - iz Njemačke, Norveške, Austrije, Francuske, Belgije, Nizozemske, Luksemburga - sa svih strana velikog Reicha. Najpoznatije dijete rođeno u projektu Lebensbon je Frida Lyngstad iz Abbe. Ona je rođena u studenome 1945 - kao plod veze između majke, Norvežanke Synni, i njemačkog narednika, Alfred Haasea. Norveška je, zahvaljujući politici HItlerova obožavatelja Quislinga, bila vjerni satelit Reicha, ali nakon Hitlerova kraha, pronacistički elementi u Norveškoj bili su izloženi žestokom progonu.

Fridina majka i baka bile su žigosane kao izdajnice i izopćene u njihovu selu u sjevernoj Norveškoj. Frieda je bila izložena stravičnim protiscima. Jedan joj je ribar nožem ugravirao kukasti križ u kožu, koji je poslije s mukom skinula. Frida i njezina majka su bile prisiljene emigrirati u Švedsku, gdje je majka uskoro umrla od zatajenja bubrega, a Frida odrasla skrivajući teške traume proizašle iz činjenice podrijetla.

Muke kojima je bila izložena Frida - koja je desetljećima bila teško traumatizirana činjenicama vlastitog podrijetla - bile su, nažalost, zajedničke većini nesretne djece, koja su rođena ne iz ljubavi nego iz sulude ideje o rasnoj superiornosti, koju su fanatično dijelili svi nacistički vođe - odreda crni, zdepasti, preuhranjeni muškarci, poput Hitlera, Goebbelsa, Goeringa ili Kaltenbrunnera.

Tek su rijetki među njima, poput Haydricha, nalikovali na nacistički prototip nadčovjeka, fantaziju kojom se Hitler zanio nakon nepažljiva iščitavanja Nietzscheove literature. "Ili ćemo pobijediti s dobrom krvi ili ćemo uništiti našu krv", govorio je Himmler. Najviše je ureda za posvajanje djece koju bi SS uzeo od majki koje su ih davale, bilo u Norveškoj, čak devet.

Vlada Trećeg Reicha kao i norveška kvislinška vlada poticale su Norvežanke na trudnoću s njemačkim vojnicima, a djecu - koju majke nisu mogle odgajati, dijelom zbog siromaštva a dijelom zbog snažne osude okoline - potom bi uzimali Lebenborn domovi. U Norveškoj je bilo više od pola milijuna njemačkih vojnika. Iz takvih je veza rođeno desetak tisuća djece. Svi su doživjeli slično. Okolina je još grublje pokazala što misli o tim ženama neposredno poslije rata.

Već pred kraj rata norveška vlada u egzilu počela je iz Londona slati upozorenja. "Već smo prije napominjali i sad ponavljamo kakvu će cijenu te žene plaćati do kraja života: cijela će ih Norveška prezirati jer se nisu znale suzdržati". Kad je rat završio, Norvežani su brijali glave "njemačkim kurvama" koje su rodile djecu nacističkim vojnicima izvrgavajućiih, po ulicama norveških gradova, masovnom otvorenom pljuvanju i šikaniranju. Mnoge su Norvežanke završile u zatvoru,iako nije bilo pravne osnove za oduzimanje slobode - one nisu prekršile zakon, ali su ipak bile kažnjene.

Domovi za širenje rasne čistoće

Norveška je vlada djecu pokušala poslati u Njemačku, ali to nije uspjelo jer su Amerikanci i Englezi bili protiv. Mediji su plašili javnost da će dječaci Lebensborna "nositi sjeme onih tipično njemačkih muških karakteristika kojih se svijet sada i previše nagledao".

Novine su nekoliko godina nakon rata nastojale posijati strah koji je gotovo nalikovao na neki znanstvenofantastični roman - pisalo se da bi se jednoga dana iz te djece moglo opet začeti sjeme nacizma, koje bi moglo ugroziti ne samo Norvešku nego i cijelu Europu, pa možda i svijet. Na ruku tim predrasudama jako je išla i predodžba o nacistima i SS-formaciji kao nečemu što ima obilježja više strojeva nego ljudi.

Tim se mističnim svojstvima Lebensborna bavi i roman "Djeca smrti", prvi roman u Hrvatskoj koji uopće otvara temu Himlerovih "domova za širenje rasne čistoće". Radnja se dijelom dotiče Lebensborna u Bergenu, a dijelom se događa u Zagrebu.

Norveško ministarstvo socijalne skrbi izjavilo je u ljeto 1945. o Lebensborn djeci: "Vjerovati da će ta djeca postati ugledni građani isto je što i vjerovati da će štakori postati kućni ljubimci". Neki su psihijatri tvrdili - izravno na suprot Himmlerovim zamislima - da djeca s takvom genetikom moraju biti psihički neubrojiva, odnosno, bolesna.

"S nas se nikad neće sprati ljaga, pa ni kad umremo", požalio se jedan Norvežanin prije nekoliko godina medijima, te nastavio: "Zato neću da me pokopaju, nego da mi pepeo raznese vjetar, barem me onda više nitko neće moći maltretirati." Njegov je cijeli život postao nalik na prokletstvo.

"Prvih 20 godina života proveo sam u institucijama za duševne bolesnike samo zato što mi je otac bio Nijemac", rekao je čovjek, rođen iz veze Norvežanke i nacista 1942. godine u Lebensborn domu.

Eksperimentiranje s nadrasom

Odatle su ga premjestili u psihijatrijsku bolnicu jer su zaključili kako s takvim genetskim naslijeđem mora biti retardiran. Dobar dio djetinjstva proveo je okružen duševnim bolesnicima. Kad je napokon dovoljno odrastao da sam iziđe iz ludnice, bilo je prekasno za bilo kakvo školovanje pa se na kraju zaposlio kao čistač...

U Njemačkoj je rođeno nešto manje djece u Lebensbornu, oko dvije tisuće. Početkom ovoga stoljeća u Europi je bilo oko 12.000 djece začete u Lebensbornu. Neki su rođeni u Nizozemskoj, drugi u Belgiji, treći u Češkoj. Malo ih je imalo sretno djetinjstvo. Naprotiv, posvuda su bili suočeni s diskriminacijom, uvredama, mržnjom, skrivanjem.

Dio djece iz Lebensborn eksperimenta prije nekoliko je godina zatražio novčanu odštetu od norveške vlade, ali službena Norveška ne želi priznati krivnju. Vladini pravnici tvrdili su s jedne strane da je prošlo previše vremena da bi se ustanovili konkretni pravni dokazi (patnje, duševne boli i sl.) te da s druge strane norveška država nije odgovorna za ponašanje Quislingove vlade. Ipak, ponudili su neku novčanu odštetu, ali ne veliku.

Nešto kasnije, 157 djece Lebensborna obratilo se Europskom sudu za ljudska prava, ali izgubili su parnicu također zato što se sve dogodilo previše davno. Tragično iskustvo Lebensborna poučno je za sve koji bi ikad htjeli opet eksperimentirati s nadrasom, nadčovjekom ili bilo kojom sličnom idejom. Svi pokreti koji su, početkom i sredinom prošlog stoljeća, zagovarali apsolutnu slobodu uspostavili su totalno ropstvo.

Nacisti su pokušali proizvesti nadčovjeka, a dobili su "djecu srama" koja se ni danas ne mogu oporaviti od traume vlastita rođenja, za koju nisu ni krivi ni zaslužni. Pouka je jasna: čovječe, ne izdiži se iznad vlastite prirode, jer se priroda uvijek osveti svojom nadmoći...

Djeca iz poremećenog naci projekta još su živa

Njihova je ideja bila odgojiti u nizu specijalnih domova stotine tisuća plave, snažne djece

Osim logora smrti, druga najveća tajna nacističkog sustava promjene svijeta bio je tzv. projekt Lebensborn. Prema rasističkim idejama filozofa Alfreda Rosenberga, tehničke detalje razradio je Heinrich Himmler.

Htjeli su promijeniti ljudsku vrstu

Njihova je ideja bila odgojiti u nizu specijalnih domova stotine tisuća plave, snažne djece, kako bi do 1972. godine velika Njemačka dobila 120 milijuna nadljudi.

Njene oružane snage bi u tom kontekstu narasle na 600 SS-divizija! S tom im se vojnom moći nitko nikad ne bi mogao suprotstaviti.

Ta potpuno nevjerojatna ideja promjene ljudske vrste na cijelom planetu bila je možda i najluđa zamisao koju je ta skupina, opsjednuta mistikom, zagonetnim kultovima, alkemijom i eugenikom, ikad osmislila.

Idealni su im bili Norvežani, 'potomci Vikinga'

"Nordijski čovjek je najljepše ljudsko biće na svijetu. I po inteligenciji i po svojoj izuzetnoj pojavi, on je superioran. Nordijac je svjetlokos i ima plave oči - kralj nad kraljevima u odnosu prema svim ostalim pripadnicima ljudske rase na Zemlji", pisao je Hans Gunther, nacistički teoretičar rase.

Prema njegovim kriterijima, idealni su bili Norvežani, "potomoci Vikinga"...

Vikinzi su, prema ovim teorijama, davali idealno arijsko potomstvo jer su imali sve osobine krvi i tla kao i Nijemci, pa čak i bolje. No Norveška nije bila dovoljna.

Skupljali žene za stvaranje superarijevske rase

Prema Himmlerovu planu, osnovan je specijalni tim agenata za 'rasni odabir' koji je po okupiranim zemljama, ali i cijelom svijetu, trebao prikupljati žene za stvaranje superarijevske rase.

Agenti su se razmilili po Norveškoj, Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Britaniji, Kanadi, Australiji i SAD-U. Kad je Wehrmacht ušao u te zemlje, obilježene žene su poslane u Njemačku.

Projekt je tamo već bio u punom zamahu. Sredinom 1936. Himmler je otvorio prvi Lebensborn u predgrađu Münchena u dvorcu Steinhoering. Sustav je imao Domove majki i Domove djece.

Eksperiment je za naciste krenuo krivo

Ukupno je bilo šest takvih specijalnih domova djece i 17 domova majki. Za svaku Njemicu koja ima više od troje i četvero djece, ustanovljen je čak i "Majčinski križ" kao odlikovanje. Bilo je to odličje ravno "Željeznom križu" koji se dodjeljivao za hrabrost i bilo na visokoj cijeni u Njemačkoj.

No mnogi su dijelovi eksperimenta krenuli u, za nacističke eugeničare, pogrešnom smjeru. Mnogim su novorođenima počele tamniti na početku plave ili zelene oči.

Jozef Mengele se pitao može li se boja očiju promijeniti? Može li kosa potamniti zbog stalna izlaganja svjetlosnim zrakama?

Djecu koja nisu ostala plava, čekala je tužna sudbina. Gušenje plinom. Pod kraj Reicha, Hitler je naredio uništenje sve Lebensbornove djece, ali je taj plan spriječen.

Htjeli istrijebiti svu djecu pred kraj rata

Pomahnitali gospodar Reicha, uvjeren u to da na svijetu ima mjesta samo za jedan "herrenvolk", narod gospodara, bio je uvjeren da Nijemci zaslužuju kolektivno uništenje.

Svom ministru ratne privrede, glasovitom arhitektu Speeru - kojega je Hitler obožavao i vidio ga kao svojega nasljednika - Fuhrer je naredio da spali svu Njemačku.

Na sreću, Speer je imao dovoljno razuma i dovoljno hrabrosti da se suprotstavi Hitlerovoj naredbi. Istu je naredbu, iz Moskve, izdao Staljin. On je bio snažno uvjeren u strašnu vitalnost njemačkog naroda.

Bio je siguran da će Nijemci, ne uništi li im se sva industrija, za manje od desetljeća opet postati sila i opasnost za Rusiju, pa je naredio "spaljenu zemlju", ali to naređenje iz raznih razloga također nije ostvareno.

Projekt bio tajan dok Amerikanci nisu pronašli arhivu

Lebensborn projekt bio je strogo čuvana tajna i za njega se možda i ne bi doznalo da Amerikanci, nakon oslobođenja Njemačke, nisu došli do arhiva i zatekli brojne domove.

Do kraja rata rođeno je navodno više od 42.000 djece majki dobrovoljki i SS-ovih vojnika u tajnim klinikama u Njemačkoj i u okupiranim zemljama. No navodno je još oko 200.000 plavokose i plavooke djece oteto i prevezeno u Reich.

Amerikanci su djecu za koju su ustanovili takvo podrijetlo htjeli vratiti u matične države, ali ona su na tu ideju reagirala paničnim strahom. Intenzivno germanizirana, indoktrinirana u nacističkom duhu, ona su uglavnom ostala u Njemačkoj.

Projekt je nastavio Nicolae Ceausescsu

Procjenjuje se da ih je danas u toj zemlji više od sto tisuća, ali to je još jedna od priča o kojima se javno ne govori, ako se baš ne mora...

Saveznički istražitelji nisu uspjeli skupiti sve detalje o Lebensbornu. Nacisti su u Nürnbergu optuženi zbog 40.000 otete plavokose djece iz Poljske, no slučaj je pratila zavjera šutnje.

Prema nekim informacijama, Lebensborn je u Rumunjskoj navodno nastavio Nicolae Ceausecsu.

Žalosna sudbina stotina tisuća djece koja su nakon rata po Europi hodala kao ukleti holandezi, žigosana i prokleta, prezrena, bez doma, s dvije tuđine a nijednom domovinom, trajno je u pozorenje o cijeni koju za luđačke planove o rasnoj nadmoći plaćaju i oni koji se u to upuste i oni koji nisu ništa krivi.