Živčani slom. Tako se zove upadanje u kuće u zemlji u kojoj si okupirao i ubijanje žena, djece i staraca. Sad je puno lakše razumjeti zločine nacista i njima sličnih. Oni su, jadni, doživjeli živčani slom. Masovni. Kada se nešto slično dogodi na Balkanu, u Africi ili nekom drugom dijelu svijeta, to se naziva ratni zločin, snimaju se filmovi, organiziraju premijere. Kada nešto takvoga napravi američki vojnik, njega treba žaliti. Pukao je, jadnik, pod pritiskom utjerivanja demokracije nerazumnim afganistanskim plemenima. Onim istim plemenima koje je "oslobodio" od ljudi koje je do jučer plaćao, obučavao i naoružavao.

Bezbrojni su "teški incidenti" (tako se, naime, nazivaju NATO i američki ratni zločini) za koje je javnost saznala, a tko zna koliko ih još ima za koje se ne zna. Čovjek koji je neke od njih objelodanio čuči u američkom zatvoru i prijeti mu smrtna kazna. I nitko ništa, dok se oko kućnog pritvora kineskog disidenta cijeli svijet uzjogunio.

Mjerila više nisu ni dvostruka, ne može se to više ni točno definirati.

Ubijali su tako NATO junaci svatove, jer šta oni imaju slaviti vjenčanje? Ubijali su starce, žene, djecu. Najmanje su ubili talibana. Oni, sram i stid ih budi, znaju i uzvratiti vatru. Ne žele čekati američke metke i rakete. Ubijali su i ubijaju iz bespilotnih letjelica kojima upravlja neki prištavac u Americi, a koji je do jučer ubijao imaginarne ljude u igricama. Njemu su i ti Afganistanci, Pakistanci, Libijci, Iračani isto tako imaginarni. Ne bih se čudio da organiziraju i natjecanja tko će ih više pobiti. Prava mrežna igrica. A još te za to i plate.

Možda ja griješim, možda su njihove bespilotne letjelice, greškom, umjesto konfetima opskrbili hellfire projektilima. Nije to teško pobrkati.

Čemu se, uopće, čuditi ako se zna da se u američku vojsku regrutira sirotinja, da se regrutiraju oni koji bi, možda, htjeli nekada završiti i fakultet, ali to ne mogu ako neko vrijeme ne provedu kao okupatori i plaćene ubojice u nekoj dalekoj zemlji.
Dobar dio njih ni engleski jezik ne zna, a neki nemaju ni državljanstvo. I zelena karta je privlačan motiv za neke.
Čemu se, onda, čuditi kada se netko takav slomi, pa makar i živčano?

Ne postoji ni najmanja opasnost da će, tako slomljen, krenuti sam na talibane. Amerikanci su heroji samo u holivudskim propagandnim pamfletima. U stvarnosti su obične kukavice i ubojice. Obični ratni zločinci koji se čudom čudi zašto ih sve više ljudi u svijetu mrzi.
Najgore od svega što je čuđenje većine njih iskreno. Jer su im mozgovi isprani propagandom spomenutog Hollywooda i korporativnih medija. Ne shvaćaju oni da, možda, neki ne žele da im oni utjeruju demokraciju i svoj bolesni neoliberalni kapitalizam. Ne shvaćaju, čak, ni da su obično oružje u rukama pohlepnih.
I ništa od toga ih ne opravdava ni najmanje. Dapače, još su više krivi.

Zato imaju svoje PR službe. 12 mrtvih Afganistanaca: "we are sorry"; ubijeni djeca i unuci M. el Gadafija; "što su imali tražiti u civilnoj kući koja se bezobrazno našla na putu naših projektila"; stotine tisuća masakriranih Iračana: "u Iraku je napokon zaživjela demokracija i slobodno tržište".
1 mrtav Amerikanac: "teroristi su ubili hrabrog pronositelja demokratskih vrijednosti, oprosta nema, istrijebit ćemo teroriste".

Sve se odvija po špranci koju je ustanovila još Britney Spears – "Oops, I (we) did it again." Ubijali su i do sada civile po njihovim kućama i svi su redom oslobođeni, osim jednoga koji je dobio uvjetnu kaznu.
Vjerovati da je za zadnji masakr žena, djece i staraca odgovoran samo jedan živčano slomljeni Amerikanac jednako je kao i vjerovati u boga. Glupo.
Ne kreću se vojnici na takvim mjestima pojedinačno. Uvijek su u grupama. Što je s onima koji su mirno gledali kako ubojica ide od kuće do kuće i ubija sve na što naiđe? Jesu li mirno gledali ili su, možda, i navijali?

Nemojmo stati tu. Nije li amerikančev zločin u stvari klasični terorizam? Da je tako nešto počinio neki Paštun u New Yorku, cijeli svijet bi žalovao za ubijenim Amerikancima. I naš bi predsjednik suze lio, ne bi pišao po njihovim leševima kao njegovi američki saveznici u Afganistanu.
Je li se barem netko od političke elite u Hrvatskoj na trenutak zacrvenio ili osjetio nelagodu? Retoričko pitanje. Naravno da nije. Mi moramo vjerno slijediti naše zločinačke saveznike. Iako bi sutra plakali kada bi i kod nas netko podmetnuo kakvu bombu.
Bi li ga imali pravo optužiti za terorizam kada smo mi suučesnici u terorizmu koji ubija tuđu djecu, žene i starce? Razmišlja li itko o takvim posljedicama? Posljedicama za koje možemo kriviti samo sebe i nikoga drugog.
Opet retorika, naravno da ne razmišlja. Postoji netko tko razmišlja i odlučuje za njih.

Jebeno je odvratno gledati i slušati sve te ljigavce koji pravdaju zločine jednih, a osuđuju zločine drugih, premda su oni izazvani zločinima ovih prvih. Jebeno je odvratno živjeti u svijetu u kojem su cijenjeni i poštovani ljudi koji bez problema potpisuju naredbe o ubijanju cijelih zemalja, a drugi odlaze u posjetu okupacijskim snagama i tamo se šepure u uniformi. Da Ivo, na tebe se odnosi ovo drugo.

Kada je jedan hrvatski radnik, doveden pred zid bahatim ponašanjem svoga gazde, odlučio istoga politi benzinom i zapaliti, dobio je višedesetljetni zatvor. Nikoga nije bilo briga što je doveden u poziciju u kojoj više nije imao što izgubiti. Nikoga nije bilo briga za njegovu sudbinu.

Kada jedan američki vojnik pukne, onda se, prigodno, dan-dva par ljudi zgraža, vojni PR kaže "we`re sorry" i idemo dalje, do sljedećeg zločina. Bez odgovornih i bez kažnjenih. Možda se pitate kako se mogu usporediti takvi slučajevi.
Jednostavno. Kažnjava se one nad kojima se država može i želi iživljavati, a oni koje država plaća da bi ubijali one koji ništa nisu krivi prolaze nekažnjeni. Ili kažnjeni na način koji je uvreda za žrtve. To se, ako niste znali, zove demokracija.

Smeta li ikoga od vas činjenica da su vas uveli u NATO, a bez da su vas pitali na referendumu želite li da vaša država bude dio novovjekog Wehrmachta? Mislite li da se možete nazvati nedužnima dok vaši novci kupuju oružje, municiju i sve što je potrebno za ubijanje u NATO agresijama?

Ne možete, suučesnici ste u zločinu, baš kao i svaki građanin Amerike, Velike Britanije, Francuske i ostalih zemalja članica novovjekog fašističkog vojnog saveza. Suučesnik koji financira ubijanje i zločine. Suučesnik koji šuti i gleda rezultate na televiziji. Osudili ste i svoju djecu da budu sasvim legitimna meta osvete onih koji nemaju tenkove, avione i rakete pa raznose svoja tijela.
Osudili ste ih jer ste jebene kukavice i pohlepna gamad koja očekuje nagradu iz ruku svemoćnog gazde. A dobit ćete tapšanje po glavi i kost. To dobiju vjerni psi (molim pse da mi oproste, u njih nema ni najmanje zloće).

Uvrijedili ste se? Jebe mi se. Ako ste se prepoznali, žao mi je. U stvari nije. Istina boli. Sami je stvarate, sami je budite spremni podnijeti.

Dok netko pored vas ne pukne živčano i skrati vam muke. Do tada gledajte kako netko i u vaše ime ubija sve u šetnaest.

Žena, djece i staraca.