Arapsko proljeće je označilo kraj republičkih diktatura i konačni odlazak ljudi koji su bili tirani. Ipak, Arapsko proljeće nije donijelo "instant demokraciju", a najviše su profitirali radikalni islamisti.

Islamisti pobijedili?

Prije samo godinu dana politička karijera Gamala Mubaraka, Saifa Gadafija i Ahmeda Saleha izgledala je zajamčena. Njihovi očevi, diktatori u Egiptu, Libiji i Tunisu, planirali su da im predaju vlast i svojim obiteljima osiguraju još jednu generaciju utjecaja i prekomjernog bogatstva.
Ipak, diktatori su se preračunali. Od početka Arapskog proljeća četvorica "doživotnih" vladara najurena su s vlasti, a jedan od njih, Gadafi, ubijen. Time je, čini se, okončan model republičkih diktatura koji je bio odlika arapskih država još od pedesetih i šezdesetih godina. Srušeni su režimi koji su htjeli monarhistički vladati republikama – po ugledu na bivšeg sirijskog predsjednika Hafiza al Asada, koji je na vlast doveo sina Bašara. Taj sin se još uvijek opire volji naroda, krvavo guši demonstracije, ali se ipak čini da su i njegovi dani predsjednikovanja odbrojeni.

Slobodni izbori i sudjelovanje u vlasti – to je bio osnovni zahtjev svih demonstracija. Diktatori su sklonjeni, izbori održani, ali demokracija je daleko: u Tunisu su islamisti osvojili vlast, u Egiptu su radikalni Salafisti ostvarili zapažen rezultat. Od nositelja revolucije – blogera, intelektualaca, modernih žena – ni traga ni glasa.

"Demokrati nisu profitirali od svrgavanja ili slabljenja režima u arapskom svijetu", kaže Guido Steinberg, stručnjak za Bliski istok.
"Profitirali su prije svega dobro organizirani i, s vremenom, sve bolje financirani islamistički pokreti. To se dokazalo u Tunisu i Egiptu, a čini se da će od rušenja starih režima jednako profitirati i islamisti u Jemenu i Libiji", ističe ovaj stručnjak.

Krhka ekonomija

Demokracija, ako je uopće ima, stoji na klimavim nogama. Pluralističko društvo nije ni na vidiku, a satisfakcija ne dolazi ni u vidu ekonomskog napretka. Tuniško gospodarstvo je dotaknula dno, Egipćani imaju do sada neviđene ekonomske probleme. Ove dvije zemlje više nisu magnet za turiste, a samim tim ni za investitore. U Jemenu i Libiji je cijelo gospodarstvo propalo prestankom crpljenja nafte.

Arapske monarhije, s izuzetkom Bahreina, nisu narušene promjenama na sjeveru Afrike. Doduše, u Maroku i Jordanu je bilo prosvjeda zbog viših troškova života i korumpiranih vladinih djelatnika. Tamošnji vladari odigrali su pametnije od diktatora u Libiji i Egiptu – marokanski kralj Mohamed VI. i jordanski kralj Abdulah obećali su reforme i pridobili povjerenje naroda.

Bitnu ulogu igraju i šest monarhija Golfskog zaljeva, predvođene moćnom Saudijskom Arabijom. One su podržale prosvjednike u Bahreinu, a u tu zemlju, kao i u Oman, poslali su po deset milijardi dolara. Ponuđeno je članstvo Maroku i Jordanu. Čak su i Saudijci izlazili na ulice prosvjedovati, ali su ih vlastodršci odobrovoljili novčanim poklonima i obećanjima o više radnih mjesta i uvođenju socijalne pomoći.

U Bahreinu nije prošlo tako glatko – krvavi obračuni pristaša režima i oporbe pretvorili su se u rat šiitske većine i sunitskih vlastodržaca. Ovaj konflikt se prelio i na Siriju – tamo se vladajući alaviti bore protiv Šiita, koji su većina u narodu. I u Siriji su zaljevske države stale na stranu naroda – prije svih Saudijska Arabija i Katar, koji osuđuju sirijski režim preko svojih moćnih televizijskih mreža, Al Arabije i Al Jazeere.

"Uvijek smo polazili od toga da se ovdje radi o demokratskim pokretima. Previdjeli smo da je u pitanju veliki regionalni sukob Irana i njegovih protivnika u arapskom svijetu. Regija će izvjesno postati konzervativniji i možda malo otvoreniji. To ne mora značiti da će biti više demokracije", ističe Steinberg.