Ne jedan, nego dva rasprodana Wembley stadiona, multiplatinaste naklade, pet Top 20 singlova samo s četvrtog albuma “Black Holes And Revelations”, spektakularni i rasprodani koncerti diljem globusa, samo su neki od uspjeha u posljednje dvije-tri godine karijere svirački izuzetno potkovanog trija Muse koji prijeti postati jedan od najuspješnijih u povijesti britanske popularne glazbe.

U međuvremenu Muse su objavili peti album “The Resistance” na kojem ustraju u bombastičnim, zahtjevnim aranžmanima, vrtoglavoj svirci od koje zastaje dah, spajanju gotovo nespojivih glazbenih svjetova prog-rocka, post-punka, electro-popa, novog romantizma, R&B i klasične glazbe, odnosno svega što se može sabiti u tour de force svirku na potezu od Rachmaninova, Griega i Saint-Saensa preko Beatlesa, Queen, Yes, Mikea Odlfielda i Bowieja do Classix Nouveax, Depeche Mode i Radioheada, pa čak i Princea.

Monumentalna produkcija masivnog zvuka istodobno se čini lagana i astralno prozračna, a sve zajedno, s Bellamyjevim falsetom, tekstovima o teorijama zavjere o 9/11 napadu kao unutarnjoj raboti CIA-e, totalitarističkim “Sjedinjenim Državama Euroazije”, “neprirodnoj selekciji” i zaključnom trostavačnom simfonijom “Exogenesis”, album “The Resistance” ima prizvuk ekscentričnosti, luckastosti i nezahvalne borbe s vjetrenjačama.

Na pola puta

Zapravo, peti album Musea na pola je puta između genijalnog djela, ludizma maštovitih glazbenika, prekrasnih instrumentalnih pasaža i ekstravagancije, prenapuhanog simfo-rocka i suludih teorija o silama koje nas podjarmljuju za nekakvu svjetsku supervladu u možebitnoj službi vanzemaljaca ili, realnije, megakompanija oligarhijskog kapitalizma.

Često je takva glazba nepodnošljivo pretenciozna, ali Bellamy je u svojoj munjenosti i sviračkoj virtuoznosti prilično uvjerljiv, čak i kad preotvoreno citira uzore.