Ekonomski se, usprkos utrošenim tonama tinte o katastrofalnim posljedicama krize 2008. godine, ništa značajnije nije dogodilo. Banke su spašene, a time i financijski sustavi, ojačala je uloga centralnih banaka, dio zemalja provodio je bolne programe štednje (jer su prije toga nekontrolirano trošili), euro je, i pored katastrofičnih najava, preživio.

Najveći efekt je nastao kroz percepciju krize, i to kroz rastući populizam u politici, čije su dvije najjače manifestacije izbor Trumpa u SAD i Brexit.

Iako je kriza imala sva tri bitna sastojka - iznenadnost, kreiranu nesigurnost i vremenski tjesnac za donošenje odluka, više je potvrdila etička ili vjerska načela o pohlepi, vezanoj za kreiranje financijskih derivata nazvanih oružjima za masovnu financijsku destrukciju, nego nešto drugo. Pokazala je, još jedanput, bazično neznanje kad je riječ o financijama većine, izuzev užeg kruga zainteresiranih.

Danas zbog brojnih spajanja, velike banke su postale još veće nego što su to bile 2008. godine, a financijska moć je više koncentrirana nego ikad u posljednjih stotinjak godina. Udvostručila se vrijednost financijskih izvedenica, cijene nekretnina rastu, dugovi zemalja su 2,5 puta veći od ukupnog svjetskog društvenog proizvoda.

U pravu je Adam Tooze, povjesničar u metafori da se dogodio udar u organizmu. Stavljen je stent i pacijenti je nastavio živjeti. Ali nije promijenio životne navike - i dalje puši i pije, jede masno. Već nakon par tjedana prestao je uzimati tablete za razrjeđivanje krvi i one protiv stvaranja naslaga u krvnim žilama. I na prvi pogled sve izgleda dobro. Do narednog udara, ili bankrota. Koji, nastaje, kako kroz svog junaka Ernest Hemingway opisuje : "Na dva načina. Postupno i onda iznenada".

Katastrofalna može biti slijedeća ekonomska kriza, koju opet nitko neće prepoznati na vrijeme. Tvorac najpopularnijeg ekonomskog udžbenika - Paul Samuelson je još prije pola stoljeća rekao: Burza je predvidjela devet od posljednjih pet recesija.