Arundhati Roy o Indiji: Svi gledamo Tata Sky, surfamo internetom preko Tata Photona, vozimo se u Tata taksijima, odsjedamo u Tata hotelima, ispijamo Tata čaj u Tata porculanu i miješamo ga žličicama napravljenim od Tata čelika. Kupujemo Tata knjige u Tata knjižarama. Mi smo pod opsadom.

Najbogatiji čovjek Indije, Mukesh Ambani, vrijedi 20 milijardi dolara. On kontrolira većinski dio u Reliance Industries Limited (RIL), tvrtki s tržišnom kapitalizacijom od 47 milijardi dolara i globalnim poslovnim interesima koji uključuju petrokemikalije, naftu, prirodni plin, poliesterska vlakna, posebne ekonomske zone, prodaju hrane, srednje škole, biološka istraživanja i usluge čuvanja matičnih stanica. RIL je nedavno kupio 95 posto dionica Infotela, TV konzorcija koji kontrolira 27 TV kanala na gotovo svim regionalnim jezicima. Infotel je vlasnik i jedine nacionalne licence za 4G širokopojasni internet. Ambani posjeduje i momčad kriketa.

RIL je jedna od mnogih korporacija koje vladaju Indijom. Neke od ostalih su Tata, Jindal, Vedanta, Mittal, Infosys, Essar i druga Reliance (Adag), koju posjeduje Mukeshov brat Anil. Njihova utrka za rastom proširila se Europom, srednjom Azijom, Afrikom i Latinskom Amerikom. Njihove su mreže široko razapete; vidljive su i nevidljive, nad zemljom kao i pod zemljom. Tate, na primjer, vode više od 100 tvrtki u 80 zemalja. Oni su jedna od indijskih najstarijih i najvećih moćnih kompanija iz privatnog sektora. Posjeduju rudnike, nalazišta nafte, željezare, telefonske, kabelske i širokopojasne internet mreže i vode cijele gradove. Proizvode automobile i kamione, posjeduju hotelski lanac Taj, Jaguar, Land Rover, Daewoo, čaj Tetley, izdavačku tvrtku, lanac knjižara, važnu marku ionizirane soli i kozmetičkog giganta Lakme. Njihov oglašivački slogan lako bi mogao biti "ne možete živjeti bez nas".

Razdoblje privatizacije svega učinilo je indijsko gospodarstvo jednim od najbrže rastućih gospodarstava u svijetu. Međutim, kao i kod svake dobre staromodne kolonije, jedan od njegovih glavnih izvoznih proizvoda su minerali. Nove indijske megakorporacije su se uspjele progurati do ventila kojim izvlače novac iz duboke unutrašnjosti Zemlje. To je ostvarenje sna za svakog poslovnog čovjeka - biti u mogućnosti prodati ono što ne moraju kupiti.

Glavni rudarski konglomerati prigrlili su umjetnost - film, umjetničke instalacije i navalu književnih festivala koji su zamijenili opsesiju izborima ljepote iz 1990-ih godina. Vedanta, koja u potrazi za boksitom trenutno minira srce domovine drevnog plemena

Dongria Kondh, sponzorira "Stvaranje sreće", filmsko natjecanje za studente koje su unajmili da snimaju filmove o održivom razvoju. Vedantina ključna riječ je "rudariti sreću".

Jindal Group izdaje časopis za suvremene umjetnosti i podržava neke od glavnih indijskih umjetnika (koji naravno rade s nehrđajućim čelikom). Essar je bio glavni sponzor Festivala razmišljanja tjednika Tehelka koji je obećao "žestoke rasprave" među najistaknutijim misliocima iz cijelog svijeta, a među njima su bili i veliki pisci, aktivisti, pa čak i arhitekt Frank Gehry.

Tata Steel i Rio Tinto (koji također ima prljavu prošlost) bili su među glavnim sponzorima književnog festivala u Jaipuru. Mnogi od najboljih i najbistrijih svjetskih pisaca okupili su se kako bi raspravljali o ljubavi, književnosti, politici i Sufi poeziji. Neki su pokušali braniti pravo Salmana Rushdieja na slobodu govora, čitajući iz njegove zabranjene knjige Sotonski stihovi. U svakom TV kadru i novinskoj fotografiji blistao je logotip Tata Steela ("vrijednosti jače od čelika"), dobroćudnog, dobronamjernog domaćina. Neprijatelj slobode govora je navodno ubojita muslimanska rulja, koja bi, kako su nam rekli organizatori festivala, mogla ozlijediti čak i okupljene učenike.

Da, tvrdolinijaški islamisti prosvjedovali su zbog pozivanja Rushdieja na festival. Da, neki islamisti su prosvjedovali na mjestu održavanja festivala i da, drsko, državne vlasti nisu učinile ništa kako bi zaštitile mjesto. Borba za slobodu govora protiv islamističkog fundamentalizma došla je do svjetskih novina. To je važno. No, nije uopće bilo izvješća o ulozi sponzora festivala Tatae u ratu u šumama središnje Indije - ratu koji se navodno vodi protiv maoista, ali zapravo protiv svih onih koji se odupiru iseljenju zbog korporacija, kao što je Tata.

Nije bilo izvještaja ni o Zakonu o sprječavanju nezakonitih aktivnosti i Zakonu o specijalnoj javnoj sigurnosti Chhattisgarha, koji proglašavaju prekršajem čak i protuvladino razmišljanje. Ili o tome kako se obavezna javna rasprava za Tata željezaru u Lohandigudeu na koju su se lokalni ljudi žalili, održala stotine milja dalje u Jagdalpuru pred unajmljenom publikom od 50 ljudi, pod budnim okom naoružane straže. Gdje je tada bila sloboda govora?

Nitko nije spomenuo Kalinganagar gdje je 2006. godine policija pucala na prosvjednike protiv gradnje pregradnog zida od strane Tata Steela. Nitko nije spomenuo da se novinarima, akademicima i filmografima koji rade na pitanjima nepopularnima kod indijske vlade - kao uloga koju je ista igrala u tamilskom genocidu u ratu na Sri Lanki, ili nedavnom otkriću neoznačenih grobova u Kašmiru - odbijaju vize ili ih se deportira ravno s aerodroma.

Ali tko će od nas grešnika prvi baciti kamen? Ja, koja živim od honorara korporativne izdavačke kuće, neću. Svi gledamo Tata Sky, surfamo internetom preko Tata Photona, vozimo se u Tata taksijima, odsjedamo u Tata hotelima, ispijamo Tata čaj u Tata porculanu i miješamo ga žličicama napravljenim od Tata čelika. Kupujemo Tata knjige u Tata knjižarama. Hum Tata ka namak khatey hain.* Mi smo pod opsadom.

Ako je moralna čistoća kriterij za bacanje kamenja, onda su jedini kvalificirani ljudi oni koji su već ušutkani. Oni koji žive izvan sustava; odmetnici u šumama ili oni čije prosvjede tisak ne prenosi, ili obespravljeni, koji idu od suda do suda, svjedočeći, davajući iskaze.

Ali Litfest, knjižavni festival u Jaipuru, nam je dao naš AHA! trenutak. Oprah je došla. Rekla je da voli Indiju, i da će se vratiti. To nas je učinilo ponosnima.